islam

Es-sellamu alejkum

19.11.2009.

Zul Hidždže

 

Ušli smo u mjesec zu-l-hidže, koji predstavlja mjesec za koji su usko vezani propisi hadža, koji je peti stub islama.

Allah dž.š. u 96. i 97. ajetu Sure Ali Imran, kaže:

"Prvi Hram sagraden za ljude jeste onaj u Meki. Mubarek je on i putokaz svjetovima."(96)

"U njemu su znamejnja ocevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. Onaj ko ude u njega, siguran je. Posjetiti Kabu, dužan je Allaha radi, svaki onaj koji je u mogucnosti; a onaj ko nece da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan o svjetovima."(97) (Suretu Ali Imran:96-97)

Oni koji samo u Allahovo ime ispune obavezu hadža, neka se nadaju milosti svoga Gospodara, a cija je to milost preca i sigurnija od milosti Milostivog?!

Allah dž.š. se zaklinje sa deset noci mjeseca zu-l-hidže, pa kaže:

 "Tako mi zore!"(1) "I deset noci!"(2) (Suretu-l-Fedžr:1-2)

 Po mišljenju Ibn Abbasa, Ibn Zubejra, Mudžahida i mnoge uleme koja pripada selefu (ranijoj ulemi) i halefu (kasnojoj ulemi), to je prvih deset dana zu-l-hidždžeta.

Želim prvenstveno govriti o vrijednostima ovih deset noci (dana) mjeseca zu-l-hidže, kako bi ih što bolje proveli u ibadetu.

Na svakom vjerniku je da ih iskoristi na najbolji moguci nacin.

To su dani pokornosti, pobožnosti, skrušenosti i takvaluka.

Muhammed s.a.v.s. u hadisu kaže: Ibn Abbas r. a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Nema dražih dana Allahu dž.š. za primanje dobrih djela od ovih dana. Rekoše: "Ni džihad na Allahovu putu?" Rece: "Ni džihad na Allahovu putu, osim da covjek izade sa svojim imetkom i ne vrate se ni jedan!" (Buharija)

Citirani hadis nam govori da je prvih deset dana mjeseca zu-l-hidžde bolje od ostalih dana.

Ova prednost se odnosi na ostale dane mimo zadnjih deset dana Ramazana, u kojima je noc Kadra, koja je vrijednija od hiljadu mjeseci.

Allah dž.š. se zaklinje ovim danima, a ono sa cime se zaklinje Gospodar svjetova ima posebnu važnost.

Poslanik s.a.v.s. u hadisima govori o njihovoj vrijednosti i podstice ashabe na pojacani ibadet.

Preporucivao je u ovim danima puno tesbiha (rijeci slave Allahu dž.š.), tahmida (zahvale Njemu) i tekbira.

U tom smislu su i rijeci Poslanika s.a.v.s., koje prenosi Abdullah ibn Omer r.a.:

"Nema vrijednijih dana kod Allah dž.š., niti dražih Njemu, od ovih deset dana, pa pojacajte u njima tehlil (izgovaranje šehadeta), tekbir (rijeci Allahu ekber) i tahmid (zahvale Allahu dž.š.!" (Ahmed)

Musliman je dužan da iskoristi ove dane i provede ih u istinskom ibadetu, ne želeci ništa drugo sem Allahovo dž.š. zadovoljstvo i oprost.

Svaki musliman, bez obzira da li bio na hadžu ili kod svoje kuce, dužan je ovih deset dana provesti u pokornosti svome Gospodaru, svjedoceci svoj islam i iman.

U moru nemorala i beznadu u kojem se nalazi šira društvena zajednica, svjedociti islam znaci biti drugaciji i biti na udaru svih zlonamjernih i anti-islamski raspoloženih pojedinaca, organizacija, udruženja i td..

U takvom okruženju islam ima posebnu slast, a njegovi nosioci posebnu velicinu.

Post je jedan od najboljih nacina približavanja Allahu dž.š..

Sunnet je postiti prvih devet dana ovog mjeseca, kao što stoji u slijedecem hadisu: Prenosi Hunejde bin Halid od svoje žene a ona od žena Allahovog Poslanika s.a.v.s.:

 "Poslanik s.a.v.s. je postio Ašuru, devet dana zu-l-hidžeta, i od svakog mjeseca po tri dana." (Tirmizija)

Sunnet je u ovim danima ucenje: tekbira, tahmida, tehlila i tesbiha.

Sunnet je da to ucenje bude na glas u: džamiji, kuci, ulici i svakom mjestu gdje se može spominjati Allahovo ime.

Ljudi uce na glas, pojedinacno, dok žene uce u sebi.

U predaji stoji da su Ibn Omer i Ebu Hurejre r.a. izlazili na pijacu, u ovih deset dana i poluglasno su donosili tekbire.

Kada bi ih culi ashabi i oni su im se pridruživali u ucenju tekbira.

 Za oživljavanje zaboravljenog sunneta, ce biti nagrada o kojoj govori Poslanik s.a.v.s. u slijedecem hadisu: Prenosi Ibn Amr ibn Awf El-Muzeni od svoga oca a on od djeda, da je Poslanik s.a.v.s rekao Bilalu ibn Harisu:

 "Zapamti!" Rece: "Šta cu zapamtiti, Allahov Poslanice?" Rece: "Zapamti Bilale!" Rece: "Šta cu zapamtiti, Allahov Poslanice?" Rece: "Onaj ko oživi sunnet od mojih sunneta, koji se bude zaboravio poslije mene, njemu ce pripasti nagrada kao i onome ko ga izvrši, bez toga da se njima umanji bilo šta. A ko uvede pogrešnu novotariju (bidat), sa kojom nije zadovoljan Allah i Njegov Poslanik, imace grijeh kao i oni koji to budu praktikovali, bez toga da se njima umanji bilo šta od grijeha!" (Tirmizija)

 Post dana Arefata, je kako kaže Poslanik s.a.v.s., uzrokom praštanja grijeha, godinu prije i godinu poslije: Prenosi Ebu Katadete El-Ensari r. a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:

 "Post po tri dana od svakog mjeseca i Ramazan do Ramazana su kao post cijelu godinu." Bi upitan o postu Dana Arefata, pa rece: On briše grijehe ucinjene godinu prije i godinu poslije." Bi upitan o postu Ašure, pa rece: "On briše grijehe ucinjene u prošloj godini!" (Muslim)

 


http://www.achisite.com/islam/islam50.jpg

19.11.2009.

Licemjerstvo

 

Danas govorimo na temu "Munafici (dvoličnjaci)".
            Prema Mu’džemu-l-Vesitu, riječ munafik označava osobu koja skriva nevjerovanje, a pokazuje vjerovanje; osobu koja gaji neprijateljstvo, a ispoljava prijateljevanje i osobu koja se očituje suprotno od onoga što u svojoj duši drži skrovitim...
           Arapska tj. Kur'anska riječ munafik (dvoličnjak, licemjer) izvedena je iz riječi nifak, koja prema Isfahaniju, čuvenom jezičaru, znači: ulaženje u djelokrug Vjerozakona (Šerijata) na jedna vrata, a izlazak iz njega na druga!

Na ovo značenje, veli Isfahani, upućuje završetak 67. ajeta, Sure Et-Tevbe:

“…Licemjeri su, doista, razvratnici”! (Suretut-Tewbe: 67)

Zanimljivo je da se riječ munafik u ovom obliku, odnosno u jednini, ne navodi niti u jednom Kur'anskom ajetu.

Ovo bi moglo aludirati na zaključak da je ova kategorija ljudi u većem broju prisutna u svakoj ljudskoj zajednici i da njihova prava prijetnja dolazi tek onda kada ih ima više, jer oni u protivnom ne predstavljaju opasnost!

 Prema tome, u Kur’anu je riječ munafik uvijek upotrijebljena isključivo u formi množine: na 27 mjesta množine muškog roda, a na 5 mjesta množine ženskog roda.

 Riječ nifak (licemjerstvo) upotrijebljena je na tri mjesta u Suri Et-Tewbe.

 U mnogim Kur’anskim ajetima se indirektno govori o suštini, osobinama, znacima i pogubnosti licemjerja.
             Po Ibn Kesiru «Dvoličnost se dijeli na dvije vrste: a) vjerska, koja vodi u vječnu vatru i b) praktična, koja spada u najveće grijehe.
              Svojstva munafika objavljena su u medinskim surama budući da u Meki nije bilo munafika.

Naprotiv, bilo je ljudi koji su pokazivali nevjerstvo (kufr) prezirući i mrzeći ga, iako su

intimno bili vjernici!

Međutim, kada je Poslanik s.a.v.s. preselio u Medinu, gdje su živjele Ensarije iz plemena Evs i Hazredž, koji su u vrijeme paganstva obožavali kipove kao i drugi arapski idolopoklonici, te Židovi, sljedbenici Knjige, koji su živjeli u skladu sa tradicijom svojih predaka, podijeljeni u tri plemena, tada se masovno pojavljuju munafici.

 Kada je Poslanik s.a.v.s. došao u Medinu, islam je primio dio pripadnika plemena Evs i Hazredž, te mali broj Židova.

 U to vrijeme također ni u Medini nije bilo licemjerja, pošto muslimani još uvijek nisu imali silu koja bi zadavala strah.

 Poslanik s.a.v.s. je imao mirovne sporazume sa Židovima i brojnim arapskim plemenima u okolici Medine.

 Međutim, kada je došlo do velike Bitke na Bedru i kada je Allah dž.š. uzvisio Svoju Riječ uzdigavši islam i njegove pripadnike - tada je Abdullahibn ibn Ubejj, prvak Medine iz plemena Hazredž, prvak navedenih dviju skupina iz vremena paganstva (koje su ga nastojale postaviti za vladara, prije nego je Poslanik s.a.v.s. učinio hidžru u Medinu), koje su potom primile islam i napustile Ubejja, osjetio prezir prema islamu i muslimanima.

Poslije Bitke na Bedru rekao je: "Ova bitka je odredila smjer (put)!"

Zatim je objavio svoje prihvaćanje islama zajedno sa svojim sljedbenicima i poštovaocima, te nekim drugim sljedbenicima Knjige.

 Tako je došlo do pojave licemjerja među građanima Medine i okolnim beduinima.

Među muhadžirima u to vrijeme nije bilo licemjerja, s' obzirom na to da oni nisu napustili Meku pod prisilom, nego su to učinili po svom izboru, ostavljajući imetak, djecu i zemlju, u težnji za onim što je kod Allaha dž.š., mnogo vrijednije.
             Dakle, munafici su bili iz dva plemena, Evs i Hazredž, te jedan broj iz reda Židova.

 Stoga Allah dž.š. ukazuje na licemjere, kako se vjernici ne bi zavarali njihovom vanjštinom, što bi unijelo nered na širem planu, u samom vjerovanju, budući da su oni u osnovi nevjernici.
              Zato treba biti oprezan i o nemoralnim ljudima ne misliti dobro! Allah dž.š. u 8. ajetu Sure El-Bekare, za munafike kaže:

"Ima ljudi koji kažu: "Vjerujemo u Allaha i drugi svijet", a oni nisu vjernici." (Suretu-l-Bekare: 8)

Čitava jedna Kur’anska sura nosi naslov El-Munafikun (Dvoličnjaci), koja je objavljena u Medini i ima jedanaest ajeta.

 Ona je objavljena baš povodom munafika u Medini koji su podrivali misiju Allahovog Poslanika s.a.v.s.. Sura El-Munafikun počinje ajetom:

"Kada ti dođu licemjeri, oni kažu: "Svjedočimo da si ti Allahov Poslanik!" Allah zna da si ti zasigurno Njegov Poslanik! A Allah svjedoči da su licemjeri uistinu lašci" (Suretu-l-Munafikun: 1)

Dakle, oni to izgovaraju svojim ustima, ali Allah dž.š., zasigurno, zna da oni lažu.
            Ibn Kesir u svome tefsiru navodi od Imama Ahmeda, koji prenosi od Ebu Hurejre r.a., da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Licemjeri imaju osobine po kojima se raspoznavaju: kad se pozdravljaju – proklinju; njihova hrana je otimačina; njihov plijen je utaja; džamiju izbjegavaju; namaz obavljaju na isteku njegovog vremena, oholeći se nenaviknuti, niti se žele naviknuti na ispravno obavljanje; noću su poput crvotočnih stabala, a danju izrazito bučni”. (Ahmed)
The image “http://www.visualstatistics.net/East-West/aEthical%20Canons/Islam.jpg” cannot be displayed, because it contains errors.

17.10.2009.

LJUBAV PREMA POSLANIKU

 

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova.

Neka je salavat i selam na najčasnijeg, najodabranijeg, najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ga slijede u dobru do kijametskog dana.

Juče je bio jedan veoma bitan datum čiji značaj prevazilazi granice drzava  i kontinenata.

Njegov značaj prevazilazi vrijeme i prostor. To je momenat kada je ljudski rod zauvijek izašao iz tmine neznaboštva, kufra i zablude te je izašao ka Allahovom nuru, ka imanu i istini.

I to sve posredstvom samo jednog čovjeka kojeg je Allah zaduzio da obavi ovu časnu misiju.

Čovjek o kojem ćemo danas govoriti, koji se rodio 12. rebiul-evvela 571 godine u Mekki, od oca Abdullaha i majke Amine se zvao Muhammed, posljednji Allahov Poslanik, poslije kojeg više neće biti poslanika.

Toga dana Allahov nur je obasjao Zemlju, nur od kojeg su se srušili svih 14. tornjeva perzijskog cara Kisre, nur od kojeg se ugasila vatra koju su obozavali vatropoklonici u Indiji, nur od kojeg su se srušile crkve oko jezera Saviti nakon što je ono presušilo.

Sve je nagovještavalo da na ovaj svijet dolazi Allahovo odabrano stvorenje, najbolji i najplemenitiji Boziji rob koji će čovječanstvo izvesti iz tame na svjetlo.

Samim svojim rođenjem Poslanik je nagovjestio svoju misiju.

Srušilo se sve ono što se veličalo i obozavalo mimo Allaha.

            Allah zaduzuje Poslanika da dostavi do ljudi čisti monoteizam, da obnovi vjeru svojih pradjedova Ibrahima a.s., Musa a.s, i drugih poslanika, da ljudima obznani da nema drugog boga osim Allaha i da je on Allahov rob i Allahov Poslanik.

            Poslanika su voljeli samo oni koji su prihvatili njegovu misiju, ali su ga postovali i cijenili čak i oni koji su se protiv njega borili.

Poslanik je bio prost, jednostavan čovjek, ali su od njega strepili svi tadasnji moćnici.

Nije imao ogromnu vojsku i savremeno naoruzanje, ali je imao istinu u koju je duboko vjerovao i za koju se zalagao, istinu za koju je bio spreman umrijeti.

            Braćo moja draga ,osjećamo li mi ljubav prema Poslaniku?

Da li ga iskreno volimo?

Da li prizeljkujemo da se sa njim susretnemo, da budemo u njegovom drustvu?

Poslanik Muhammed a.s., nas voli i zeli da se sa nama vidi tako jedne prilike kaze svojim ashabima:

“Pozelio sam svoje ahbabe”. A ashabi rekose: “Zar mi nismo tvoji ahbabi”. A on im reče:”Ne vi ste moji ashabi. Moji ahbabi su oni koji će poslije vas doći, koji me neće vidjeti, a vjerovaće u mene”.

Mi smo dakle ti.

Mi nismo vidjeli Poslanika svojim očima, ali vjerujemo u njega i volimo ga.

            Nas iman i nasu ljubav prema Poslaniku mi dokazujemo slijeđenjem Allahovog Poslanika.

Svi oni koji govore da ga vole neka pogledaju svoja djela, pa ako ta djela odgovaraju onome s čime je dosao Poslanik, oni ga uistinu vole.

Međutim, Poslanik se ne moze voljeti ni na kakav drugi način osim onako kako nam je ostavio u amanet. Allah Uzviseni kaze:

 

 

 

“Reci (o Muhammede) ako Allaha volite mene slijedite, i Allah će vas voljeti i grijehe vam oprostiti, Allah prasta i samilostan je. Reci-Pokoravajte se Allahu i Poslaniku! A ako oni glave okrenu-pa zaista Allah ne voli nevjernike.”

            Onaj ko voli Allaha mora da slijedi Poslanika.

Ne moze se Allah voljeti, a ostavljati čisti sunnet naseg Pejgambera.

Zasto ovo Allah od nas trazi? Zbog čega smo duzni da se povinujemo Poslaniku?

Allah od nas trazi da slijedimo Poslanika i da mu se pokoravamo zato jer je on čovjek kao i mi. Čovjek koji svojim praktičnim primjerom pokazuje kako treba da zivi jedan musliman.

Time ujedno pokazuje da zivjeti islamom u svim njegovim segmentima je nesto sasvim realno i moguće.

Poslanik je čovjek sa svim svojim odlikama i nedostacima.

Ali je on pored svega toga Allahov Poslanik.

On ne grijesi prilikom dostavljanja i objasnjavanja objave.

On najbolje pozna Allaha i njegove granice. On ga se najvise boji. On zeli da nas postedi, da nas spasi Allahove srdzbe, da nas sačuva od uzasnog dzehennema. On zeli da nas poduči kako treba da zivimo na ovom svijetu kako bi zasluzili Allahovu milost.

Koliko li nas samo Allahov Poslanik s.a.v.s., voli govori i činjenica da će prvo sto će Poslanik traziti od Allaha jeste da se zauzme za svoj ummet.

Allah će mu reci da izvede iz Dzehennema svakog onoga kod kojeg nađe makar i najmanju zehru imana.

Poslanik se neće s tim zadovoljiti nego će čak traziti da izvede iz Dzehennema svakog onoga ko je makar jednom izgovorio:LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDUR-RESULULLAH.

Ali mu to Allah neće dozvoliti, jer je to ostavio samo za Sebe.

Zbog svega ovoga, Poslanika moramo voljeti i slijediti, jer je to jedini put koji vodi ka Dzennetu i spasu.

Kaze Allahov Poslanik s.a.v.s.,: “Svi moji sljedbenici će ući u Dzennet osim onih koji ne htjednu. Neko upita- Koji su to sto neće o, Allahov Poslaniče?- Ko mi je poslusan ući će u Dzennet, a ko mi se suprostavlja, taj neće- odgovori Poslanik.”

Za vrijeme tabi’ina kada su se pitali sta bi bilo kada bi među njih dosao Allahov Poslanik s.a.v.s., jedan reče: Kada bi sada među nas usao Allahov Poslanik s.a.v.s., ne bi poznao od naseg islama nista vise do li ovog namaza i kible.

Ako tabi’ini nisu imali nista vise od islama nego li namaz i kibla, sta je onda sa nama, gdje smo onda mi???

       Pogledajmo samo ovu poruku naseg Pejgambera, pa onda razmislimo gdje smo mi. Poslanik kaze: “Odgajajte svoju djecu u znaku ova tri svojstva: da vole Poslanika, da vole njegovu porodicu, i da uče Kur’an.”

Gdje smo tu mi? Gdje smo mi naspram ovih riječi? Ko to govori svom djetetu da voli Poslanika, da voli njegovu porodicu i ko podučava svoju djecu da uče Kur’an? Znate li ko? To su oni koji su shvatili veličinu i značaj Poslanika.

Oni koji ga iskreno vole. Oni koji prizeljkuju susret sa njim na Havdu. Oni kojima je Poslanik drazi i od oca i majke i od svega sto se nalazi na dunjaluku, pa čak i od njih samih, oni su pravi vjernici i oni se trude da budu u drustvu Allahovog Poslanika s.a.v.s.

     

11.04.2009.

Zašto ne uzimamo pouku

Često se pitamo, šta je to sa nama?

Zašto ne uzimamo pouku u onome što čujemo, vidimo ili osjetimo?

Zašto na nas ne djeluju Allahove riječi i riječi Njegovog Poslanika a.s.

Gdje leži bolest? Zašto je to tako?

Da li razmišljamo dovoljno o sebi, o ovom životu, o Allahu, o smrti, o proživljenju, o džennetu i džehennemu?

            Ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, su bili ljudi kao i mi.

Neki su se bavili trgovinom, neki lovom, neki zamljoradnjom, neki su radili za druge. Imali su žene i djecu, kuće njive i palmovike.

Imali su kao prevozna sredstva deve, konje i magarce.

Imali su svoje ljudske potrebe kao i svi mi. Potrebe za jelom pićem, i drugim fizičkim uživanjima.

            Među njima je bilo tako grubih ljudi koji nikada nisu svoje dijete poljubili.

            Bilo je među njima onih koji su svoju tek rođenu živu žensku djecu zakopavali u pijesak, što su oni radili iz svog džahilijjeta, neznanja.

            Bilo ih je koji su toliko mrzili Allahova Poslanika s.a.v.s., da su bili spremni da ga ubiju. Primjer Omera ibnul Hataba nam najbolje o tome govori. 

            Bilo ih je koji su činili zinaluk, koji su pili alkohol, i koji su radili druge u Islamu nedozvoljene stvari.

            Bilo je među ashabima koji su bili nepismeni, koji su bili džahili, neznalice, koji nisu znali kako da se ophode prema Allahovom Poslaniku, kako da se ophode prema Allahu, prema svojoj braći, ali su sve to naučili i u praksu primjenili.

            Šta je to što je ove ljude izmjenilo? Što ih je učinilo najboljim ummetom, najboljom generacijom?

Ono što ih je izmjenilo jesu samo dvije riječi.

Riječi koje su ih pokrenule i pokretale čitavog života, a to su KALELLAHU VE KALE RESULULLAH - REKAO JE ALLAH I REKAO JE ALLAHOV POSLANIK.

            Islamska ulema kaže: Onoga koga ne izmjeni Kalellahu ve kale resulullah, ništa ga ne može izmjeniti.

            Ashabi su shavtili da ono što dolazi od Allaha i Njegovog Poslanika da je to najveći zakon, da su to riječi koje u sebi nose dobro koje mora da se čini ili koje nose u sebi zabranu i ono što mora da se ostavi.

            Njihova srca koja su bila tako gruba poput kamena, koja su bila prazna poput pustinje, koja su bila žedna poput pustinjskog pijeska, kada se na njih izlio Mudri Kur’an, njihova srca su oživjela, zabujala, ispunila se čvrstim imanom, ljubavlju i samilošću.

Njihova srca su smekšala, jer su ih potpuno predali Allahu, jer su mu se pokorili, jer su samo za Allahovim zadovoljstvom težili.

Allah nam govori o ovom slučaju u suri El-Hadid u 16 i 17 ajetu, te kaže:

"Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna i mnogi su od njih nevjernici. /16/ Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli." /17/

Pogledajmo ove riječi Allaha Uzvišenog:

 "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah spomene?", tj. vrijeme je da njihova srca postanu blaga i mehka pri spomenu Allaha, dž.š., pri slušanju i primanju poruke      

Kur'ana, te da ga razumijevaju i poslušno ga slijede.

Kratko rečeno, srca trebaju slušati Allaha i pokorna Mu biti.

 Da li se na nas odnose ovi ajeti? Svakako. Jer i mi slušamo Kur’an otkako smo se rodili, neko jednom u godini,  neko u mjesecu, neko sedmično, neko svaki dan.

 Pa zar i nama nije došlo vrijeme da nam se srca smekšaju kad se Allah spomene? Ako naše srce jos nije omekšalo, onda mi još živimo u džahilijjetu, kao i svaki onaj ko ne haje za Kur’an.

Muslim bilježi od Ibn-Mes'uda, koji kaže: "Od kada se pojavio islam među nama, pa do objave ovih ajeta kojima nas kori Allah, dž.š., nije prošlo više od četiri godine."

Allah navodi razlog zbog čega ih kori te im kaže:

     "I da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna."

            Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima da oponašaju one koji su imali Knjigu prije njih - jevreji i kršćani - zbog toga što su tokom dužeg vremena vršili izmjene Allahove Knjige, čineći to svojim rukama, zarad ovosvjetske koristi.

 Odbacivali su Allahovu Knjigu, ostavljajući je za leđa, a prihvatili druga shvatanja, slijedeći druge ljude u pitanju druge vjere i uzimali svoje svećenike i monahe kao božanstva, mimo Allaha, dž.š.

Tada su i otvrdjela srca njihova, te nisu mogla prihvatiti i shvatiti nikakve poruke, prijetnje i kažne.

     Kad god čovjek izbaci Kur’an iz svog života, kada ga rijetko sluša, zasigurno je da njegovo srce neće smekšati niti će iz njega pouku uzimati.

To je razlog, zašto pouku ne primamo. To je razlog zašto čujemo hadisa i hadisa, ajeta i ajeta, ali opet ostajemo isti.

            Drugi razlog zašto pouku ne uzimamo jeste što u tim ajetima i hadisima ne tražimo sebe.    

            Znajmo dobro da svaki ajet govori o meni i tebi, i da svaki hadis govori o mojim ili tvojim svojstvima.

Kad god čujemo neki ajet ili hadis, razmislimo gdje sam tu ja.

Ako Allah govori o vjernicima i opisuje njihova svojstva pogledaj sta imaš pri sebi.

Ako Allah govori o munaficima, pitaj se da nemaš  koje munafičko svojstvo pri sebi, ako govori o nevjernicima pogledaj kakav si ti, ako govori o osobinama onih koji će ući u džennet, pogledaj jesi li ti među njima ili si među onima koji će ući u džehennem itd…

            U 17 ajetu sure El-Hadid, nakon što je govorio o mekšanju ljudskih srca Allah kaže:

"Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji. Mi vam objašnjavamo dokaze, da biste razumjeli."

            Ovim se ukazuje na to da Uzvišeni Allah raznježuje srca nakon tvrdoće njihove i upućuje na Pravi put nakon njihova lutanja, uklanja brige koje su ih pritiskale.

Pa, kao što oživljava obamrlu zemlju blagodarnom kišom, isto tako On omekšava otvrdjela srca kur'anskim pojašnjenjima i dokazima, provlači kroz njih svjetlo, nakon što je ugašeno.

 

03.04.2009.

slike vezane za islam



03.04.2009.

Dženet i Džehenem

 

Na kraju svakog našeg puta dolazimo do zavrsne tacke za sve nas, do mjesta na kome se zavrsava nas zivotni put poslije kojeg nema vise putovanja.

Nakon svega ovog nase ce duse da nadju svoj smiraj u hladovima dzenneta ili patnju i bol u vatri dzehennema.

            Nema nikog od nas a da nije cuo za dzennet i dzehennem.

Mi svi znamo da ce Allah svoje dobre i pokorne robove nagraditi dzennetom, a nepokorne kazniti dzehennemom.

Svi mi zelimo kada umremo da uzivamo u svim onim predivnim dzennetskim ljepotama, a strah nas je da ne skoncamo u vatri.

Medjutim koliko je to istina?

Koliko se borimo za dzennet i za ono svoje mjesto u dzennetu?

            Prenosi se da su Ibrahima bin Edhema,Allah mu se smilovao, pitali o Allahovim rijecima: „Molite Mene, a Ja cu uslisati vase molbe“ te kazu:

“ Mi molimo, ali nam se dova ne uslisava“.

Na to je Ibrahim ibn Edhem rekao:

“ Zamrla su vasa srca od deset stvari:

-spoznali ste Allaha, ali ne izvrsavate duznosti prema Njemu,

-citate Allahovu knjigu, ali ne radite po njenin uputama,

-tvrdite da vam je sejtan neprijatelj, ali ste ga uzeli za prijatelja,

-govorite da volite Poslanika, a napustili ste njegov put,

-tvrdite da volite Dzennet, ali ne cinite djela koja vode u njega,

-tvrdite da strahujete od vatre Dzehennema, ali ne odustajete od grijeha,

-tvrdite da je smrt istina,ali se ne pripremate za nju,

-zabavili ste se nedostacima drugih, a svoje ne ispitujete,

-jedete nafaku koju vam je Allah dao, ali Mu se ne zahvaljujete,

-ukopajete vase mrtve, ali iz tog ne uzimate pouku.“

            I doista koliko ima onih koji govore da vole dzennet, ali ne cine djela koja vode ka njemu, a koliko ima onih koji tvrde da se boje vatre ali ne odustaju od grijeha.

            Zasto je to tako?

Da li je nas iman potpun? Da li mi to sumnjamo u ozivljenje? Da li vjerujemo da je dzennet vec stvoren i da ceka svoje stanovnike, kao i da je dzehennem vec stvoren i ceka svoje stanovnike? Da li predocavamo samima sebi slike dzenneta i slike dzehennema? Zasto se borimo?

Svaki onaj koji kaze da se bori za dzennet mora da pogleda u svoja djela, pa ako vidi da je pokoran Allahu, on je od iskrenih i on se doista bori za dzennet.

Onaj koji kaze da se bori za dzennet ali cini sva ona djela koja udaljavaju od njega, on laze, on je postao munafik, jer jedno govori a drugo radi.

Isto tako svaki onaj koji kaze da se boji dzehennemske vatre, a cini grijehe prema Allahu i ne odustaje od njih, i on je postao munafik. Bojmo se Allaha i gledajmo sta radimo, i sta govorimo.

            Ashabi su se i za manje stvari bojali da ih nece odvesti u licemjerstvo i da njihov iman nije oslabio, zbog toga bi se zabrinuli kao da su izgubili i oca i majku i zenu i djecu.

Primjer ashaba zvanog Hanzale nam o tome najbolje govori.

Jednoga dana hodao je Hanzale ulicama Medine, zabrinut i tuzan. Susrete ga Ebu Bekr te ga upita za to takvo njegovo stanje, a on rece:

 Hanzale je postao munafik. Zasto to-upita ga Ebu Bekr?

 Kada sjedimo kod Allahovog Poslanika te nam on govori o dzennetu i dzehennemu ja se toliko uzivim kao da ih vidim svojim ocima, cim odem od njega obuzme me dunjaluk, zena i djeca i ja to zaboravim.

Kaze Ebu Bekr: Vallahi i meni se dogadja isto sto i tebi, idemo kod Resulullaha da ga upitamo za ovo.

Kad su dosli Poslaniku s.a.v.s., te mu izlozili svoj problem, Poslanik im rece:

 Kada bi vi ustrajali na onome na cemu ste dok ste kod mene, meleki bi silazili sa neba i rukovali se sa vama u vasim posteljama. Ali dunjaluk je sad ovako, sad onako.

Ashabi su znali da je dzennet hakk, i da je dzehennem hakk i u to nisu imali ni najmanje sumnje, radili su i borili se za dzennet do posljednjeg daha, ali je njih zabrinjavalo sto slike dzenneta i dzehennema nemaju u svakom momentu pred sobom.

Sta je sa nama???

Zabrinjavaju li nas ove stvari? Grize li nas savjest sto prodje dana i dana, a mozda cak i mjeseci a da nismo pomislili o dzennetu ili dzehennemu? Zabrinjava li nas sto se nismo nikada zapitali: Ja Rabb, pa gdje je moje mjesto? Da li cu biti dzennetlija ili dzehennemlija?

             Ima ljudi koji su ubjedjeni da su dzennetlije ili ima i onih koji sebe smatraju dzehennemlijama.

I jedno i drugo je opasno, jer niko ne zna Allahov kader, niko ne zna kakva ce biti Allahova presuda, covjek mora da se bori za dzennet zeli li da u njemu uziva.

Kaze Allahov Poslanik ashabima:

Svakom od vas je odredjeno njegovo mjesto u dzennetu ili dzehennemu. Rekose ashabi: Pa zasto onda da radimo. Rece Poslanik: Radite i borite se za ono svoje mjesto u dzennetu.

Primjer ashaba zvanog Abdurrahman ibn Avf nam to najbolje pokazuje. Abdurrahman ibn Avf dolazi iz Sirije sa 700 deva, citava Medina podrhtava od silnog zamora. Hazreti Aisa upita sta je to, te joj rekose da je to Abdurrahman ibn Avf dosao sa karavanom iz Sirije. Cula sam Allahovog Poslanika s.a.v.s., da je za njega rekao da ce uci u dzennet puzuci. Ovaj sto je cuo haber ode i obavijesti Abdurrahmana, a on brzebolje pohita ka hazreti Aisi kako bi provjerio tu vijest. Je li istina ono sto sam cuo-upita je Abdurrahman? Jeste- odgovori mu Aisa. Budi mi svjedok-rece Abdurrahman- da citavu karavanu dajem na Allahovom putu.

            Oni koji su imali daleko vise dobrih djela nego li mi su se bojali kako ce zavrsiti svoj zivot, sve do posljednjeg momenta su strahovali da nece nesto uciniti sto bi ih moglo lisiti dzenneta.

 Navodi se da je imamu Ahmed kada je bio na samrti njegov sin govorio da kaze sehadet, a on je odmahivao glavom i govorio ne, ne. Kada ga je sin upitao o tome on rece: Dosao mi je sejtan govoreci, o Ahmede, spasio si se, budi sada nevjernik, a ja sam mu odgovarao: Ne, ne, sve dok mi dusa ne izadje.

            Da li mi zudimo za dzennetom? Sta nam je draze, dunjaluk ili ahiret? Ne moramo odgovoriti, jer Allah je vec odgovorio rekavsi: Ali vi vise volite dunjaluk. A ahiret je bolji i vjecan je.

Bolje je voljeti ono sto ne prolazi i sto je vjecno.

            Vjerovanje u dzennet i dzehennem je stvar imana.

Pravi i iskreni vjernici zude za dzennetom, traze ga i bore se za njega imecima svojim, tijelima svojim pa cak i zivotima svojim, jer znaju da je dzennet ljepsi od svega ovoga sto se nalazi na dunjaluku.

Tesko li onima koji sumnjaju u postojanje drugog obecanog  zivota, takvi nemaju potpun iman i zato se ne zalazu za vjeru osim onoliko koliko smatraju potrebnim.

03.04.2009.

NAČIN ŠEJTANSKOG DJELOVANJA NA ČOVJEKA.

 

      Uzvišeni Allah nas upozorava kroz svoju mudru knjigu na jednog neprijatelja kojeg je ostavio da živi do Kijametskog dana i kome je jedina zadaća da odvraća od Allahovog puta, tako Allah kaže:

“I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje” -,(El-Isra:64)

Iz navedenog ajeta vidimo da je Allah dao odobrenje prokletom šejtanu da nas zavodi i da pri tome koristi sva moguća raspoloživa sredstva.

Islamski učenjaci su istakli načine šejtanovog djelovanja na čovjeka i kako se zaštiti od njega:

1)požuda i sumnje – Šejtan pokušava da priđe čovjeku sa strane strasti i požuda, jer nema čovjeka koji za nečim ne žudi, neko žudi za bogatstvom, neko za ženama, neko za djecom itd.       

          Kada čovjek slijedi svoje strasti one ga zasljepljuju, on tada ulaze sve napore da ih ostvari, prelazi granice dozvoljenog, zaboravlja na Allaha na svoje obaveze prema Allahu, na namaz na post i iman počinje da slabi.Kaže Allah Uzvišeni govoreći o onima koji slijede strasti:

         "A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći;(Merjem:59)

           Pored požude šejtan ubacuje svoju vesvesu u ljudsku dušu, ubacuje sumnje, čak dovede čovjeka dotle da se pita da li zaista postoji Allah, da li ću ja zaista biti oživljen, da li ću zaista odgovorati za svoja djela itd...Allah ga je nazvao:

           Onaj koji unosi loše misli u ljudska srca.”

          Zato kad god ponikne u našoj duši ružna misao znaj da je to od šejtana.

Lijek protiv ovoga je povjerenje i zadovoljstvo sa sudbinom

2)ljubav prema životu i nadanje u dug vijek - Koliko ima ljudi koje je Šejtan na ovaj način prevario, čak je pokušao i našeg praoca Adema a.s., i našu pramajku h.Havu da prevari obećavajući im besmrtnost znajući koliko čovjek voli život,a prezire rastanak sa ovim svijetom. - lijek tome je svjesno očekivanje smrti

3)traženje rahatluka i blagodati – Kada govorimo o traženju rahatluka i blagodati pod tim mislimo na totalno prepuštanje ovodunjalučkim užicima, činjenje dunjaluka ciljem našeg dolaska i boravka na zemlji, nespremnost na žrtvovanje na Allahovu putu.

          Onaj ko se oda ovom miru, rahatluku pa ga ama baš ništa od nedaća i iskušenja ne snalazi neka se pita šta je sa njegovim imanom, da ga nije Allah ostavio kao što je ostavio nevjernike da se naslađuju i da ih zavarava nada.

           Lijek tome je mirenje sa odlaskom blagodati i sravnavanje računa

4) samodivljenje. Božiji Poslanik s.a.v.s., je rekao:

          Tri su stvari spasonosne, a tri su pogubne. Spasonosne su ;bogobojaznost i u tajnosti i u javnosti, govoriti istinu i u zadovoljstvu i u ljutnji, i umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu, a pogubne su: povođenje za strastima, povođenje za škrtošću i čovjekovo divljenje samom sebi. Ovo posljednje je najpogubnije. A Ibn Mes’ud je rekao: “Dvije su stvari po čovjeka propast: beznadežnost i samoljublje.”  - Lijek tome je nemoć i strah od Allahove kazne.

5) omalovažavanje i nerespektovanje ljudi. Svaki čovjek bez obzira kako izgledao ima svoj ugled kod Allaha, mada ljudi često daju ugled onome ko je visok, snažan, lijep nad niskim, nejakim i ružnim, pa ih šejtan čak navraća da se izruguju takvima, mada to Allah najštrožije zabranjuje, tako Uzvišeni kaže:“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se na pokaju – sami sebi čine nepravdu.”(El-Hudžurat:11)

- lijek tome je čuvanje njihovih prava i integriteta

6) zavidnost -  Poslanik s.a.v.s. nas upozorava na dvije opasnosti koje su zadesile narode prije nas. One su ujedno i bolesti, koje uništavaju vjeru: Prenosi Zubejr ibn Avvam, da je Poslanik s.a.v.s. rekao:

"Na vas je navalila bolest prošlih naroda: zavidnost i mržnja. Ona je ta koja brije, ne kažem da brije dlake, nego brije vjeru. Tako mi Onoga u čijoj Ruci je moj život, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete međusobno voljeli. Zar ne želite da vam kažem kako ćete to postići: Širite selam međusobno!" (Tirmizija).

 Poslanik s.a.v.s. upozorava svoje ashabe a samim time i nas kao dio ummeta, da su ih zadesile dvije bolesti, koje su napadale narode prije njih, a to su zavidnost i mržnja. Te bolesti, nisu bilo koje vrste, nego spadaju u one koje uništavaju vjeru ljudi. Lijek tome je skromnost i zadovoljstvo sa onim što je Allah dž.š odredio.

7) pretvaranje i laskanje ljudima. Znamo da je dodvoravanje i laskanje bila i ostala odlika munafika koji bi pred Resulullahom govorili biranim riječima,a kada bi ostali nasamo jedni sa drugima hulili bi Poslanika i njegove ashabe. Zato se treba čuvati slatkorječivih munafika čiji govor ushićuje, a stvarnost mu je gorčija od čemera - Lijek tome je odanost i iskrenost

8) škrtost. Kad god čovjek zaželi da nešto udijeli na Allahovu putu, da dadne u hajr, da da sadaku, šejtan mu dolazi i plaši ga neimaštinom govoreći mu da to ostavi, trebaće i tebi, sakrij to, čuvaj za sebe, postaćeš siromah itd. - Lijek tome je svjesnost o prolaznosti što je u rukama stvorenja i vječnost onoga što je kod Allaha dž.š.

9) oholost. Allah je još davno rekao:

Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.”

 (El-E’araf:146), tako da Allah zapečati srce svakog oholog i nasilnog, niti voli one koji se ohole, a dovoljno je čovjeku da zna da ako bude imao makar koliko trun oholosti u svome srcu da neće ući u džennet - Lijek tome je skromnost

10) pohlepa. Pohlepu je Allahov Poslanik s.a.v.s., najbolje opisao u hadisu kada je rekao:

“Kada bi sin Ademov (čovjek) imao jednu dolinu zlata, poželio bi drugu, kada bi mu se dalo poželio bi još jednu, pa još jednu. Ništa ne može napuniti usta čovjeku do li zemlja”, tj. nema kraja ljudskoj pohlepi

 Lijek tome je povjerenje u ono što je kod Allaha dž.š. i neovisnost o onome što je kod ljudi.

Islam nam daje smjernice i upute protiv Iblisa i njegovih zamki. Od tih smjernica je:

1. SPOMINJANJE ALLAHA dž.š PRI POČETKU SVAKOGA POSLA

2. UČENJE KUR'ANA

3.SPOMINJANJE ALLAHOVIH IMENA I TRAŽENJE OPROSTA OD ALLAHA dž.š.

4. NEISHITRENOST tj. provjeravanje svake stvari, jer rekao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: "Žurba je od šejtana."

5. IZBJEGAVANJE PREJEDANJA, kao što je i rekao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: "Doista šejtan kola čovjekom poput krvi, stisnite njegove puteve glađu."( Bilježi Ahmed)

Ima još mnogo stvari koje pomažu u borbi protiv šejtana i njegovih spletki, ali mi ćemo još navesti dva ajeta u kojima Allah dž.š. kaže:

"Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se Allaha i od jednom dođu sebi." (A'raf :201)

            “O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.”(En-Nur:21)

 

 

03.04.2009.

Spominjanje Allaha

allah
Allah u Kur'anu kaže: I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran. (El-A'raf, 205.)

Allah također kaže u Kur'anu: ….i neprestano Allaha spominjite da biste postigli ono što želite. (El-Enfal, 45.)

Allah naređuje vjernicima da Ga se mnogo sjećaju. Zaista, spominjanje Allaha je blagoslovljen put koji vodi do uspjeha i koji vodi ka Allahovoj blizini. To je znak da je srce još uvijek živo.

Spominjanje Allaha je vid obožavanja kako srcem, tako i jezikom, prakticirajući i jedno i drugo, ili oboje zajedno, u svim vremenima i svim situacijama. Allah kaže: ….obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite. (El-Ankebut, 45.)

Vrste zikra

Međutim, kako bismo navedeno ispravno izvršavali, moramo se najprije upoznati s različitim vrstama Allahovog spominjanja, odnosno zikra, a to su:

1- spominjanje Allaha jezikom, što uključuje: spominjati Ga jezikom, tražiti oprost od Njega, dozivati Ga i moliti Ga, tražeći utočište samo kod Njega.
2- spominjanje Allaha kroz činjenje dobrih djela, a sve se to može postići kroz niz lijepih osobina poput, milosti, velikodušnosti, olakšavanja ljudima i pomaganja u njihovim nevoljama.
3- spominjanje Allaha srcem i mislima, a to se postiže čežnjom za Allahom, osjećanjem Njegove veličine, i kroz trud na usavršavanju našeg morala.
4- spominjanje Allaha izvršavanjem Njegovih naredbi poput, namaza, zekata, posta i hadždža, i uzdržavanje od griješenja i loših djela koja dolaze od šejtana ili naših prohtjeva.

Nasuprot spominjanju Allaha, koje predstavlja jedan od najvećih i najplodonosnijih vidova obožavanja, stoji zaboravljanje na Allaha, a to je grijeh.

Sehl et-Tasturi je rekao: Ne znam za ružniji grijeh od zaboravljanja na Allaha, dž.š.

U Kur'anu, Allah kaže:

…Zaista! One koji skreću s Allahovog puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (Sad, 26.)

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici. (El-Hašr, 19.)

I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je činio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova. (El-En'am, 44-45.)

Hvaljenje Allaha je oblik zikra

allah-499Jedan od oblika spominjanja Allaha je i Njegovo hvaljenje. Riječ El-Hamd (zahvala) spomenuta je 38 puta u časnom Kur'anu, od čega 5 puta na početku sura: El-Fatiha (1.), El-En'am (6.), El-Kehf (18.), Saba' (34.) i Fatir (35.).

Ovo ukazuje na važnost veličanja i hvaljenja Allaha, koji je Svehvaljeni, Jedini hvale dostojan. Hvaljenje Allaha uključuje i sjećanje na Allaha, zahvaljivanje samo Njemu i traženje utočišta samo kod Njega.

Imam El-Gazali, r.h., je rekao: Musa, a.s., je rekao: 'Gospodaru, Ti si stvorio Adema svojom rukom i (uradio tako i tako)... pa kako da Ti zahvaljujem?' Allah je rekao: 'Njemu (Musau) je bilo poznato da sva svojstva i imena pripadaju Meni, tako da smatram da je to znanje jedna vrsta zahvalnosti. (Ihja' Ulumi-ddin, 4. tom, 88. str.)

Hvaljenje Allaha, dž.š., je ključ obožavanja, jezik stanovnika Dženneta, i način da budeš u Allahovoj, dž.š., blizini. To još ukazuje na to da se osoba oslanja na Allaha i u lahkoći i poteškoći, i u milosti i u nevolji.
Časni Kur'an počinje zahvalom Allahu, dž.š., koja predstavlja prvi od sedam ajeta koji se ponavljaju (sura El-Fatiha). Na ovaj način milioni jezika to izgovaraju, a milioni srca vjeruju u to. Primjetno je da riječi el-hamdu lillah (hvala Allahu) ljudi najviše ponavljaju, i to su riječi koje čovjeku najčešće prolaze kroz glavu. Riječ El-Hamd je specifičnija od veličanja Allaha i sveobuhvatnija od zahvaljivanja Njemu. Moramo znati da sve, bilo na zemlji ili nebu, bilo da je čovjek, melek, ptica ili biljka, slavi i veliča Allaha.

Allah kaže:

Njega veliča sedam nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo – On je doista blag i mnogo prašta. (El-Isra, 44.)

I vidjet ćeš meleke kako prijestonje okružuju, veličajući i hvaleći Gospodara svoga; i svima će se po pravdi presuditi, i reći će se: 'Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova.' (Ez-Zumer, 75.)

I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može. (Er-Ra'd, 13.)

Kada veličati i spominjati Allaha, dž.š.?

Od muslimana se traži da u svako doba veliča i spominje Allaha, dž.š., posebno kada spozna i pronađe mu'džize u svim stvorenjima, uključujući i samog sebe. Na osnovu navedenog, musliman će reći: Neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova, ili:

Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarem svojim izjednačuju! (El-En'am, 1.)

Časni Kur'an povezuje sjećanje na Allaha i razmišljanje Njegovih stvorenja tako da to vodi do spoznaje njihovog Stvoritelja, vjerovanja u Njega i činjenja dobrih djela radi Njegovog zadovoljstva.

Allah, dž.š., kaže: Za one koji, i stojeći, i sjedeći, i ležeći, Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.' Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!' (Ali-Imran, 191.)

Svojom milošću, Allah upućuje nas na pravi put. Imajući to u vidu, treba da Ga hvalimo i veličamo, kao što možemo vidjeti u sljedećim ajetima:

...hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio, mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio... (El-A'raf, 43.)

...hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti! (Ez-Zuhruf, 13-14.)

Zaista, Allah nam je podario mnoge blagodati, a mi bismo zauzvrat trebali da Mu se zahvaljujemo riječima: Hvala Allahu koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih. (En-Neml, 15.)

Ne bismo smjeli postupati kao Karun, koji je bio nezahvalan na Allahovoj milosti rekavši: Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim...(El-Kasas, 78.)

Isto tako, kad nas Allah sačuva od bilo koje vrste nepravde kojoj smo podvrgnuti, treba da kažemo: Hvala Allahu, koji nas je spasio naroda koji ne vjeruje! (El-Mu'minun, 28.)

Također, prilika u kojoj treba da se zahvaljujemo Allahu, Onome koji je jedini hvale vrijedan, jeste kad nastupi radost i olakšanje nakon tuge i nevolje: 'Hvaljen neka je Allah!'- govoriće - 'koji je od nas tugu odstranio, Gospodar naš, zaista, mnogo prašta i blagodaran je...' (Fatir, 23.)

Dalje, kada smo vidjeli da olakšanje dolazi nakon poteškoće i da se iskreni vjernici približavaju pobjedi nakon poraza i očaja, treba da kažemo ono što je Allah tražio od Muhammeda, s.a.w.s., da kaže:
I reci: 'Hvala Allahu, On će vam znamenja Svoja pokazati, pa ćete ih vi poznati.' A Gospodar tvoj motri na ono što radite. (En-Neml, 93.)

Na koji način praktikovati zikr i hvaljenje Allaha?

Zikr možemo činiti na više načina, našim jezikom, umom, srcem i svim tjelesnim organima. Drugim riječima, Allahu možemo zahvaljivati izgovarajući  rečenice u raznim formama zahvalnosti i obožavanja, naravno, i čineći dobra djela i druge ibadete. Svaki zikr je čin zahvalnosti Allahu.

Osim toga, razmišljanje o Allahovoj milosti i pokoravanje Njemu čuvajući se od grijeha, također su vrste zikra i načini pomoću kojih zahvaljujemo Allahu. Vjerniku je stalno na umu njegov Stvoritelj dok uživa u Njegovoj milosti, blagodatima i sreći.

S druge strane, kad je tužan, vjernik treba da zna da je Allah Svemogući i da Mu se zahvali tako da ga to učini strpljivim, da mu snagu i učini ga izdržljivijim da podnese nedaće.

Jedan primjer pokazuje da nije dovoljno samo jezikom zahvaljivati Allah, već to treba biti propraćeno dobrim djelima poput riječi koje Allah navodi u časnome Kur'anu:
Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova! – A malo je zahvalnih među robovima mojim. (Saba', 13.)

Allah je u časnom Kur'anu ponudio rješenje kako da čovjek upotpuni zaradu za život i činjenje dobrih djela (obožavanje):
...vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti! (El-Ankebut, 17.)

Zikr i zahvaljivanje Allahu daju nam osjećaj sreće u Džennetu. To je osjećaj pri kojem kad spomenemo Allaha, dž.š., i sjetimo Ga se, osjećamo da smo za jedan korak bliži Džennetu i da smo u Allahovoj blizini, i kao da gledamo u Njega. U jednom ovakvom trenutku, naše tijelo i duša osjećaju slast, što je znak da su vrata Allahove milosti otvorena. Zikr liječi dušu, uklanja tugu i putem njega muslimani dolaze do Allahove milosti.

Dakle, musliman treba kontinuirano da spominje i veliča Allaha i da čini zikr svim svojim srcem sve dok su vrata Allahove milosti otvorena.

02.04.2009.

Kako je Poslanikov, s.a.v.s., narod primio njegovo poslanstvo?

Poslanik, s.a.v.s., podnio je mnoge uvrede i nedaće od svoga naroda, jer su ga utjerivali u laž i nisu mu vjerovali. Govorili su da je čarobnjak i lažac. Na put, kuda je on prolazio. bacali su trnj, te su ga više puta pokušali ubiti. Ashabe, koji su primili Islam, također su izlagali raznim mučenjima. I pored svega toga, Poslanik, s.a.v.s., nije se nikada srdio, niti im se svetio, već ih je uporno pozivao u Islam, pa je Allah, dž.š., uputio mnoge od njih, a bilo ih je koji su umrli ko nevjernici (kafiri).

02.04.2009.

Tri brata



Zivio jedan covjek zajedno sa svoja tri brata. Jedan dan dodje mu iznenadna vijest da mora ici na jedan tezak put. Covjek se zabrinu, pa se obrati jednom bratu, da mu pomogne na tom putu, ali mu brat rece da mu ne moze pomoci, da on ima svoj zivot i svoje obaveze.

Covjek se obrati drugom bratu, pa mu ovaj rece da mu ni on ne moze puno pomoci. Na kraju vidjevsi da mu nema pomoci od ova dva brata, covjek se obrati trecem bratu, sa istom molbom, pa mu treci brat rece: "Ja sam s tobom uvijek bio i nisam te napustao, tako da cu i ovaj put krenuti sa tobom".

Tada rece covjek: "Ja sam od sve brace najmanje mislio na tebe i najmanje sam ti paznje poklanjao, a sad me ova dva brata ostavise. Eh, da sam bogdo ranije znao da si mi tako dobar prijatelj, vise bi se brinuo o tebi."

Ovome covjeku je , u stvari, dosla smrt i to je taj teski i iznenadni put na koji je morao ici.

Njegov prvi brat je njegova familija, drugi brat je njegov imetak a posljednji brat su njegova djela.

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed saws: "Umrlog (na dzenazi) prate tri stvari: njegova porodica, njegov imetak i njegova djela. Dvoje se vraca, a jedno ostaje sa njim, vracaju se porodica i imetak, a s njim ostaju njegova djela".
Vidi sliku u izvornoj veličini


Stariji postovi

islam
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5330

Powered by Blogger.ba